20.

00:00, mobitel zazvoni, od svih ljudi – prvi On.
Želi mi sve najljepše od srca.
Čekao je.
Ni on ne zna zašto, predpostavljam. Sutra ću ga vidjeti na faksu, i to predpostavljam.
O osjećanjima svoje djevojke ne misli, to se ne mora ni predpostaviti.
 "Hvala, želim i ja tebi sve najbolje." utipkam turobno i dođe mi da se smijem svom životu. Dvadesete godine su očajno vrijeme.
Svaki put shvatim kako je život prolazan i kako se manje radujem.
Shvatim i koliko sam Bogu draga pa mi je u život ubacio ljude koji me okružuju. Malo ih je, al su predivni, pravi i moji.
Što se njega tiče, ovaj pokušaj da mi pokaže nešto time što je čekao 00:00, ne znam da li da mi znači ili da mi bude ljigav. Ako prihvatim da mi znači, to bi značilo da me još voli, ili da osjeća nešto. Ljigavi dio je što unatoč tome ljubi drugu djevojku. Ne znam. Glupo je. Zašto uopšte u 1 navečer mislim o tome.
Ne osjećam se slavljenički. O
sjećam da mi glava puca i loše mi je, al slavlje.. to ni najmanje.

Komentariši