Duša & divljina.

14.03.2015.

Gde ću ja, a gde ćeš ti?

Uzalud se trudiš uhvatiti život, sve konce, sve odluke.
Uvijek izmakne.
Izmakne nekad toliko, da nisi svjestan ni ko si, kada se okreneš iza sebe.
Jutrom se probudiš, najvažnija osoba u tvom životu kasni sa posla, pa nazoveš, pa čuješ njegov grozničavi glas: "Ja. Bolnica."
Čitav svijet je srušen. Ne vraća se.
Grčevito učiš jednu te istu suru, dok ti brat poput ludaka vozi kroz grad.
Majka plače. On plače. Svi plaču.
Ti po običaju, nemaš suza. Ne znaš plakati u tom trenutku. Kao ni onda kada je druga najvažnija osoba u životu preselila, grlila si koljena rukama i gledala u jednu tačku. Ni tada nisi plakala. Tek kasnije, kao talas te pogodilo saznanje "Ne vraća se." pa si plakala godinama i godinama kasnije, navečer, kada te niko ne vidi.
Sada gledaš kako ga izvlače iz kola hitne pomoći i sa suzama počinješ tek kada ustanoviš kako se bori za riječi, kako se ne može sjetiti izraza.
To te dotuče.
Sjetiš se svih intelektualnih razgovora i ubjeđivanja, crno je bijelo, bijelo je crno i nikada sivo, desnica, ljevica, politika, društvo, Hemingvej ili Hesse. Vas dvoje, tvoj čaj i njegove cigarete, do ranih jutarnjih sati.
Sjetiš se svega čemu te naučio, toga što se više ne vraća. Razgovora o abortusima, seksu, pederima, ustavima, prirodi, čudima, svemu o čemu se može pričati.
Uz Božiju pomoć, sve će biti uredu. Sve će se vratiti na staro. Niti je bilo šta toliko loše koliko se čini.
Samo, poredaju ti se prioriteti u sekundi, kada sagledaš tu stranu na koju uvijek neprikosnoveno računaš: porodica je dobro i zdravo, i bit će tako dovijeka. A ne mora značiti, sve što imamo, pa i zdravlje, zdrav razum, a tek novac, imetak ili znanje.. sve je nestalno, prolazno i u trenutku promjenjivo.

Uzalud se trudiš uhvatiti život. Prestani. Samo preživljavaj.

22.01.2015.

Simbolika.

Aj, ne mogu da vjerujem da sam tek sada uhvatila smisao toga što mi je that little Nerd rekao još prije par dana.
"Idem sada, jbg, a ti čuvaj noć od budnih."

Leb i sol - Čuvam noć od budnih.

Pa prikladno.
Zanimljivo.

22.01.2015.

Ovaj cirkus mi nije bio u opisu života.

Pred dva vrlo teška mjeseca u svom životu, stani i uzmi si vremena, samo za sebe. Podsjeti se, od posljednjeg puta, šta si se sa sobom dogovorila.

Budi oličenje gracioznosti u maloj crnoj haljinici, sa parfemom u istom principu.
Neke stvari nikad ne gube na vrijednosti.
Neki ljudi, sa druge strane, nisu te sreće.
Budi jaka i odvažna, i hodaj tako da pamte tvoj lik i smij se nekim šalama koje samo ti razumiješ, kao da te niko ne sluša.
Nije ti važno.
Upij pažnju koja je na tebi. Ne plaši je se.
Pleši tako da te primjete.
Ne vulgarno, ne suviše izazovno, već samo tako da te primjete.
Znaj se ponašati u društvu.
Čitaj i nauči izgovarati pravilno i razmišljati pravilno.
Nauči rezonovati.
Nauči čitati između redova.
Budi ponosna. Uvijek budi ponosna. I strpljiva.
Obavi svoj dio posla.
Budi žena koja vrijedi.
Čekat ćeš možda, i neće ti biti važno, jer onih koji gube na vrijednosti, svakodnevno ima, na svakom koraku.
Ti ćeš čekati, u to se razumiješ i ne pada ti teško.
Ti ćeš se smiješiti i uljudno klimnuti glavom, čak i kada ti pada teško. Imaj te manire, jer to ljude izluđuje. I zbunjuje.
Nikad ne odustaj od svojih principa.
Kako god, za koga god. Ostani svoja.
Jer, prije ili kasnije: otići će ili ćeš ti otići. A od sebe ne možeš, nikada.

21.01.2015.

sta su tvoji momenti?

Ne, nisi lik koji čita knjige opsesivno,
studira paralelno na dva odsjeka,
upravo je poništio osmicu jer zna da može za 10,
mrzi cigare,
igra šah i smatra da mi je pas lijep.

20.01.2015.

Budi mi živ, zdrav i nasmijan.

Svega ćeš imati, svojevremeno.
Samo nikoga da ga okriviš za svoje greške.
To se desi kada uzmeš život sam, u svoje ruke. Griješiš, ali nemaš nikoga koga bi mogao okriviti za svoj propust.
Svega ćeš, imati, naravno.
Samo nikoga da na njemu iskališ bijes, svoju žutu minutu, pms.
Imat ćeš nečije osmijehe, i usne, i jamice u obrazima, možda.
Zagrljaje i poljubce ćeš imati zasigurno.
Samo više nikada onaj osjećaj pripadnosti.
Ili, u zamjenu za onaj, imat ćeš neki lažni.
Ali to je okej, jer ne možeš imati sve na svijetu. Imat ćeš svega.

Ponavljaj to u sebi. Dok se gušiš. Samo za sebe.
I svima možeš pomoći osim sebi.
I svima postoji lijek, osim tebi.
Jer od sebe se ne može pobjeći, niti od sebe niti od tog osjećaja da nisi to što si htjeo, da si tek korak od dna. Gore ili dole, pitanje je?

Dobro znam kako negdje postoji ta osoba koja sasvim iskreno zna reći šta misli, bez velike drame i velikih riječi.
Velike riječi su me toliko puta izdale. Ne igram se sa njima tako olako. Niti ih želim.
Znam da postoji ta osoba koja se razumije u sitnice i voli neke atipične stvari i izraze, i postoji da se u pola četiri razbaca stranim jezicima sa mnom, i da razumije šta mislim pod rečenicom: "Smiješno je kad kažeš u vokativu, nije smiješno što je vokacija u pitanju."
Znam da ta osoba negdje na kraju grada ne prevrće očima na to moje.

Samo ne znam kako manje biti ja.
Kako prestati biti ja.
I tu je sva moja nevolja.

Ti budi živ, zdrav i nasmijan.
Bar neko od nas dvoje, neka izvuče živu glavu.

16.01.2015.

Sretnija il pametnija?

Niti jedno, niti drugo, zapravo.
Okrenem se i ne vidim ništa iza sebe, a o, ja sam uvijek imala barem malo iza sebe. Nekada mnogo, nekada malo. Ma zar je važno?
Okrenem se i vidim samo greške.
Nedolična ponašanja.
Nedolične riječi.
Spustila sam gard. Da li sam trebala? I šta mi je to dobro donijelo, šta odnijelo?
Par prejakih uspomena i neki novi osjećaj pripadnosti, tu gdje nam piće uvijek bude naplaćeno po jeftinoj tarifi, tu gdje nam se knjige izdaju na "riječ" i bez kartice, tu gdje donosimo torte i slavimo naknadne rođendane.  Par novih ljudi zbog čijih problema i mene želudac boli. I obrnuto.

Skontam da ipak nije toliko loše. Nikad nije toliko loše. Zašto onda uvijek vidim samo greške?
Zašto ne vidim neke dobre stvari?
Zašto se moram natjerati da vidim dobre stvari o sebi?
Nedavno mi se javio prepametni lik koji uporedo studira dva nespojiva odsjeka i rekao da imam lijep osmijeh. I da me vidio na faksu i tražio dok me nije našao. I obišao pola mog odsjeka.
A ja sam bila cinična.
Ja sam uvijek cinična.
Zašto za neke stvari ne mogu spustiti gard? Za neke mogu.

Zašto samu sebe mučim?
Kad mi svaki izlazak završi sa suzama u očima, jer, koliko god pjesme bile za ples, tamo pred fajront zasvirat će neka naša ili neka koja govori o nama, koju si mi ljut ili povrijeđen poslao, ili neka za koju znam da bi mi poslao..
Kada samu sebe ubijem u pojam, kad ponestane izgovora i laži i pretvaranja i šminke i ciničnosti "šta je to ljubav" "ja sam svoje srce pojela" "od veza sam vezana za psa i telefon" i slične stvari.
Stvari koje naučiš slušajući tobože smiješne osvrte blogera, koji su ustvari sjebani isto kao i ti.

Ja upravo sjedim sa bolovima u svakom mogućem dijelu tijela, raspadam se.
Razmišljam gdje mi je korektor za podočnjake i koju haljinu ću sutra obući, jer valja otići među svijet u osam ujutro i gledati greške kojima sam si sjebala izlazak na ispit u redovnom roku. I bit ću prejako sretna i reći će mi da im nije jasno odakle mi sve te gluposti i fraze, i ja ću se onda smijati i sve će biti uredu.

A gdje ću kada dođem kući i pogledam roditelje koje sam upravo izdala i koji su tužni i sekiraju se zbog mene. Jesam. Možda se čini malim, ali nije.
Oni su sada zabrinuti, a ne trebaju da budu. Kao da nemaju dovoljno briga. Sad sam im i ja briga.
I sve sam uspješno sjebala.

Nit sam sretnija.
Nit pametnija.
Samo sjebana, kakvu si me i ostavio. Tj. kakva sam i otišla.
Ali, zar je, naposljetku, i bitno?
Ništa to nije bitno.
Bitno je da sam sve zajebala i sada nemam baš, baš ništa.

02.01.2015.

Budi ono što si nikada naglas ne priznaješ da želiš.

Okrenem se i pogledam svoju godinu, sa mišlju da ću ove godine napraviti neka kao nova, ober dobra pravila koja će unijeti promjene. Neću ni pokušavati ovaj put.

Želim spontanost.

U novogodišnjoj noći, kada mi od tebe nije stigla poruka, a dečko sa nepoznatog broja me nazvao iz neke kafane u drugom gradu sa riječima "Sretna nova, ljubavi" dok je svirala pjesma sa mojim imenom.
Nisam mislila da si ti, znala sam, zapravo, da nisi.
Znala sam da to više nisi kadar učiniti, niti trebaš.  Ipak, očekivala sam sms, barem jedno malo "Želim ti sretnu novu godinu..." i jedno "volio bih da si tu" skriveno u te tri tačkice, koje bih si ja umislila. Ili barem na fb-u, ako nisi imao kredita, ako su mreže bile zauzete, ako se nisi mene sjetio, barem sutra dan, bilo kada, taj maleni znak da si još uvijek nešto moje.
A nisi. Zašto to s vremenom sve teže prihvatam? Ili sam samo usamljena?

Zašto ne cijenim spontanost trenutaka te iste noći kada me taj neki momak držao za ruku, pozvao da jedemo, odvezao skoro skroz do kuće "jer je klizavo i jer tako treba". Primjetila sam to kako govori "kad se budeš vozila sa mnom" i njegove kao slučajne dodire kada smo hodali i to kako mi je otvarao sva vrata i zaštitnički stajao, njegovo okretanje auta na korak do moje kuće i vraćanje nekih par kilometara uz neofirni poziv na kafu. Smiješno, čovjek je toliko zanimljiv i fin, doista drag, ali sam se spetljala u riječi i nisam se pozdravila normalno i odbila sam otići u McDonalds sa njim rekavši "Ako se tebi ide okej, ja nisam naročito gladna."
Znam da je samo tražio neku iskricu. Ali sam kreten.

Imam te dvije prijateljice i jednog prijatelja koji su satkani od spontanosti, nekada čak i nepromišljenosti. To im tako dobro stoji.  Lucidni smijeh sa njima, bezgranično zadirkivaje i psovanje ponekad.. Kao da sam opet neka mlada, smiješna, bezbrižna ja.
I shvatila sam da sam suviše uštogljena  u nekim stvarima. Donekle je to u mojoj prirodi, ispravljati i željeti da je sve ozbiljnije.
Želim biti malo manje takva, barem sa prijateljima.
Tako da ću od sada malo više prihvatati ponude koje možda ne bih na prvu ali kasnije zažalim što nisam.

28.12.2014.

Više ne prolazim ulicom Dositejevom i nemam pojma kad neko pita gdje je to!

"Eto, ovo nam je posljednji poljubac." - milion jebenih jeza
"Nikada. Nemoj to da si više izgovorila." - stegao me jače, poljubio još koji put, zatim smo stajali u tišini.
"Neka te tu, ostani još malo." - a znala sam da mora ići. Da je to "malo" zapravo ništa i da će naposlijetku, kako god okreneš, otići.
Tako je i bilo.
Pogledao me, rekao mi da me voli pa se okrenuo i zakoračio, onako kako koračaju ljudi koji odlaze i koje nećeš vidjeti dugo, dugo vremena.
Gledala sam još par trenutaka u njega kako odlazi pa sam i sama pošla u suprotnom pravcu. Kada sam se okrenula, vidjela sam ga kako stoji i gleda u mene.
Željela sam dotrčati do njega, poljubiti ga još milion puta, vezati ga za sebe, učiniti da vječno ostane tu, međutim, znala sam koliko je svaka moja želja iracionalna.
I ne, nisam načinila korak ka njemu, niti jedan, niti drugi, niti stopedesetosmi. Nisam.
Okrenula sam se i pošla u suprotnom pravcu. Znala sam da je to realno. Ispravno.
Znala sam da ću se kad tad rastati od njega.

***
Kako je smiješno pročitati ovo i shvatiti da sam si sve zapravo, mnogo vremena prije, sama naslutila.
Tada sam se rastala od njega na neka tri mjeseca, kada je otišao kući. Ipak, bili smo bliži, svaki dan stotinu poruka, višesatni pozivi i sve što već čine osobe koje su jedno drugome "nedostajanje".
Sada smo pod okriljem istog grada, iste zgrade svaki dan, hodamo istim hodnicima i pijemo kafu iz istog automata, ne dijele nas milioni kilomentara od mog do njegovog grada, a ipak,
tek sada je ovo pravi rastanak.
Onaj u kojem uništimo jedno drugo i nema povratka, u kojem pogazimo date riječi i uspomene, čujemo se svakih pola godine kako bi jedno drugome čestitali rođendan.
Još uvijek smo jedno drugome "nedostajanje" ali to više ne smijemo priznati. Ni onome drugome ni svijetu.
Samo sebi.
I to onom prokletom, najskrivenijem kutku sebe.

..Tih dvestopet koraka, stazama tog sokaka, nikad ja nisam brojao.
Nisam te nikada čuvao, nisam te nikada mazio, pazio.
Tvoju sam ljubav gazio,
svemu smišljao broj.
Nisam te nikada štedeo, i nisam znao stati i ostati.
Šta će od mene postati,
mali anđele moj?

27.12.2014.

To što te muči i slama, sebi sama napraviš, pametnice!

Prazna sam poput limenke koka-kole. U smislu, nikad ne ispiješ taj posljednji gutljaj, ne završiš do kraja.
Pitanje je, da li ćeš je elegantno baciti u prvu kantu, ostaviti je da stoji zauvijek u prašnjavom uglu, bačena, svijetu nevidljiva, a ti si je itekako svjestan, ili ćeš je bijesno zgaziti gojzericom. Bezdušno je ostaviti u  bljuzgi prvog decembarskog snijega.
Ti si meni ta limenka koka-kole.
Znam da do kraja ne mogu završiti, ne mogu ispiti pa ispljunuti ili ispišati našu ljubav. Ne mogu je ni isplakati.
Ne postoji način, znam.
Ti si meni taj gutljaj, znam da postojiš i ne mogu učiniti ništa povodom toga..
Nit da te ostavim, nit da te dokrajčim ni da ti se vratim.
Ti mi se vraćaš u život, svakim danom sve više, iako je 8 mjeseci i 10 dana prošlo,
uspjevaš da dobijem: "Ma on ne zna šta će od sebe" i "Njegova ljubav prema tebi je prevelika"
od najmilijih, onda kad mi to baš ne treba. Mislim, nikad mi ne treba. Kome bi tako nešto, zaboga, trebalo.
Javiš mi se na ho-ruk, pitajući da li poželim vratiti vrijeme, samo tako, iznenada. PAFF.
Boli me glava od razmišljanja o tebi.
Upravo sam se vratila iz kafane i upravo sam odbila gledati preslatkog momka zbog "Možda smo i mi, mogli ko i svi, biti prosječan a sretan par."
Možda smo mogli.
Samo, meni prosječnost ne stoji dobro. A ti si sav satkan od toga. To je tvoj izgovor za sve.

Nekada bih tako prodala svijet za tvoj zagrljaj, porušila sve i samo stala na korak do poljubca, udišući onaj nikad zaboravljeni parfem. Nakrivio bi glavu udesno i sav se pretvorio u osmijeh, od kog mi se niz kičmu spuštaju žmarci. Rekao bi da sam "čupo" i da voliš kada, iako rijetko, stignem na vrijeme. Nekada bih prešla malenu udaljenost između nas, tu udaljenost koju tvori čežnja kada nam se pogledi sustignu u prolazu i razmijenimo neki teletabis-smiješak.

Zatim se sjetim svih stvari između nas, svih izgovorenih riječi i prekršenih obećanja, pa bih te jebeno zgazila kao jebenu limenku jebenom gojzericom.

14.12.2014.

Ne radim greške, greška sam.

Ne mjere se ulice kojima hodaš koracima ljudi koji te korake (više) ne dijele sa tobom.
Da li je bitno što smo prokleti, prokleto bolimo jedno drugo, što mi pratiš svaki korak, što ja, čak i kada ne želim, saznam svaki tvoj?
Ili se zavaravam da ne želim.
Zavarat ću se da se ne zavaravam. Mislim, lijepo zvuči to: Ne zanima me šta on radi i kako je.

Ne mjere se ulice gore navedenim koracima, istina.
Problem je što si nekada davno već izmjerio sve ulice svog svijeta, dosadašnjeg svijeta. Pa moraš proći pored i kroz ulice prvog poljubca, ulice prvog podjeljenog osmijeha, svih ulica koje ste zvali vašima. Nekad to radiš mahinalno, zapravo uglavnom to radiš mahinalno i nesvjesno, a nekad te jebeno pogodi uspomena. Ova ulica kojom hodaš nije Džemala Bijedića. To je ulica "Prvi put izbrojanih neviljivih pjegica na njegovom licu".
Pogodi te, pa komad srca ostaviš koračajući tuda.
Čitavo srce ostaviš kada shvatiš kako se sjećaš da je broj nevidljivih pjegica 36. Sve si ih poljubcima izbrojala.

Rastaviš se od duše, ali od nekih ljudi ne.

Hladnima nikad nije hladno.
Savršeno su svjesni svog zavaravanja.
Savršeno žive svoje zavaravanje.
To je okej, jer hladni imaju određeni imidž koji moraju zadržati.

Čak sam uvjerena da ja ne zaslužujem neku drugu ljubav, čak ni pokušaj iste.
Đubre kao ja doživjelo je ljubav stoljeća, ono što se jednom ima, ono za beskonačnost. Bog je jednom bio toliko milostiv prema meni.
Nema smisla očekivati tu blagodat ponovo?
Uostalom, sama sam to tražila. Ne ide mi uz imidž, pa što se, pobogu, žalim?


Stariji postovi